Čista esencija {→blog }

U svojim sam zapisima već spomenuo kako u pisanju ne volim stereotipna rješenja, a niti psihologiziranja jer je i psihologija, koliko se nemilice eksploatira, već postala klišej.

Ta su njurganja samo dio priče. Ne volim niti silnu objektivizaciju, izvanjskost, ekstrovertnost, ekstremnu količinu događanja natisnutih u romane. Bogme niti materijalizam, kao da je jedino što postoji. To vrijedi i za pretjerivanja, inzistiranja na seksualnosti ili autodestrukciji. Ukratko, dosadno mi je, trivijalno i ne mogu to čitati.

S druge strane, imam problema i s autofikcijom. Teško mi se probijati kroz romane struje svijesti. Njih pak doživljavam kao ekstrem suprotnog polariteta.

Može se reći da sam probirljiv čitatelj i naravno da se ne uspijevam uvijek shvatljivo izraziti. S druge strane, smatram da nije uvijek najbitnije definirati što bih htio. Bitno je znati što ne bih. Na kraju će ostati čista esencija.

Zanimljivo je što po tom pitanju kaže spisateljica Marina Vujčić, kad su je propitivali o djelu Stolareva kći.

Zanimaju me svjetovi koji u nečija četiri zida narastu do teme i zasluže priču. Pritom me stanje zanima daleko više od događaja. Da sad napravim neku rekapitulaciju, sigurno bi se pokazalo da se sve moje teme vrte oko stanja u kojem se nalaze moji junaci.

© Yon Goldstein