Dva mjeseca ranije (ili kako je sve počelo) { → novela }

Sunce je žarilo na nebu dok je Gilah šetala opušteno prema moru, noseći u desnoj ruci skerletni paddle board. Kosa se vijorila iza nje kao zastava na vjetru.
Mišići na rukama zatezali su joj se dok je nosila dasku, ali lice joj je i dalje zračilo spokoj. Njene nebeskoplave oči blistale su dok je promatrala zaljev Haifa. Zaljubila se u njega na prvi pogled.
Već godinu dana od kada se doselila ovdje, to je prvo što joj se ukaže čim otvori oči. Sreća njena, more se nalazi samo dvjestotinjak metara od mjesta gdje živi, a pogled s prozora obuhvaća cijeli zaljev.
Bez razmišljanja, Gilah je pružila ruku u more. Površinu je nježno dodirivala jagodicama prstiju, uspostavljajući kontakt. Nakon što se povezala, preplavio ju je "morski osjećaj". Upijala ga je željno, apsorbirajući ga potpuno u sebe. Položila je oba dlana na površinu, milujući more, osluškujući osjete, zdušno komunicirajući s njim samo putem dodira. Završivši svoj ritual, naglo se sagnula i uronila lice u more kao da ga ljubi. Zatim je ustala, zatresla glavom lijevo-desno, otresajući sa sebe višak vode.
Položila je paddle board i počela ga gurati prema naprijed. Valovi su bili jači nego što je očekivala. "Odlično!" pomislila je. "Uživat ću u izazovu." Popela se na dasku i kleknula nešto niže od sredine. Veslom je krenula zamahivati snažno i brzo s jedne na drugu stranu i uskoro se odmakla od pješčanih sprudova što je smanjilo vrtloženje vode i mikrotrzanja daske.
Kako se daska stabilizirala, tako se i ona smirila. Ustala je. More se lijeskalo pod suncem. Zamasi veslom bili su dugi i ravnomjerni, onoliko koliko su joj to valovi dopuštali.
S desne strane nazirala se silueta stare templarske utvrde drevne Acre, gradića koji sada nosi ime Akko. S lijeve strane se grad Haifa protezao u punoj širini, kao dlan pružen prema moru. U tom joj se trenutku učinilo da čuje viku, ali zvukovi su bili prigušeni udarima valova o obalu. U kutu svog oka uočila je sjenu, i naglo se okrenula - ribarica je već bila nadomak nje. Nisu se spazili zbog odbljesaka sunca. Nije imala puno manevarskog prostora i instinktivno se bacila unatrag da je ribarica ne pogodi. Pala je u vodu.
Uzica kojom je bila vezana za dasku se zategnula. Htjela je izroniti, ali ostala je zarobljena ispod. Panika ju je stegla za grlo. Osjetila je struju kako ju vuče prema dubinama. Pokušala se oduprijeti, ali je gubila previše energije. I zraka.
Počela je gubiti svijest, ali tada je osjetila ruke kako je izvlače na površinu. Izronivši, udahne duboko, tako snažno da se čuo pisak. Pored nje se nalazio muškarac i govorio:
"U povratnoj smo struji, nemoj se opirati, prejaka je. Moramo pustiti da nas nosi sve dok ne izađemo iz nje."
To su i uradili. Struja je naglo popustila nakon stotinjak metara. Plivali su prema obali zajedničkim snagama, izvan struje. Uskoro su se smjestili na plaži. Još uvijek je disala ubrzano.
"Jesi dobro?" - upitao ju je s brigom u pogledu.
"Dobro sam. Zahvaljujući tebi. Ne znam što bi bilo da se nisi pojavio."
"Bio sam na ribarici i vidio sam kako si pala u vodu unutar povratne struje."
Čula sam za njih, ali nisam se s njima susrela. Nikada.
"Povratne struje su opasnost na otvorenim morima" - pojasnio je. - "Zbog udara valova u sprudove, voda se povlači prema natrag i tada se one formiraju. Kad se nađu unutar struje, ljudi se uglavnom bore protiv nje. To ih iscrpi u kratko vrijeme i, nažalost, utope se. I ti si se borila protiv. Zato sam skočio za tobom."
"Ne vjerujem koliko sam glupa! Pa skoro sam se utopila!" - izgovori Gilah, više sebi nego njemu.
"Polako.. ne krivi se" - reče on blago. - "Dogodilo se. Uostalom, da se nije tako dogodilo ne bi se ni sreli, a mislim da bi to bila velika šteta. Ja sam Ihsan, drago mi je" - kaže i pruži joj ruku s osmijehom koji mu je osvijetlio lice.
"Gilah, drago mi je" - odgovori ona uzvraćajući mu osmijeh koji joj je izašao spontano iz duše.
"Nažalost, moram se vratiti na brod, čekaju me" - reče Ihsan s lakom žalosti u glasu.
"Ti si ribar?" - upitala ga je Gilah, malo iznenađena.
"Nisam baš ribar" - nasmijao se. - "Povremeno pomognem prijateljima kada im fali ljudi. Nego, reci broj telefona, zapamtit ću ga."
"052-849-4880" - prorecitira brzo Gilah, ne želeći da on ode.
"Hvala, javit ću se. Izvini, moram ići. Hoćeš li moći sama?"
"Hoću, stanujem blizu" - reče ona i pogleda prema svom staništu koje se naziralo u daljini. - "Hvala ti još jednom. Za sve."
Bio je odjeven u sivo neopren odijelo s visokim ovratnikom, kakvo obično nose surferi. Logotip na odijelu privukao joj je pažnju - srce, a unutar srca krila. Srce joj je udaralo ludo. Ovoga puta zbog sasvim drugih struja u koje je upala.
Promatrala ga je kako pliva prema ribarici snažnim zamasima ruku, uspješno odolijevajući valovima.
Ostala je nepomično na plaži još neko vrijeme, osjećajući kako joj se adrenalin polako povlači iz tijela. Sunce je počelo polako tonuti prema horizontu, bojeći nebo u prekrasne nijanse narančaste i ružičaste. Iznenada, osjetila je hladnoću i shvatila da je previše zauzeta Ihsanom da primijeti kako se smračilo.
S oklijevanjem se okrene prema svom stanu. Trebala je topli tuš i suhu odjeću. Ali dok je hodala, nije mogla prestati razmišljati o misterioznom liku i logotipu s krilima. Zaključila je da ovo nije njihov posljednji susret. Više je nego sigurna da će se njihove "struje" iznova spojiti.

© Yon Goldstein