Haifa Blues 2 {→minijature }

Dan je bio naporan. Hodam s noge na nogu. Nikako da se naviknem na bliskoistočna ljeta. Ako ima sreće, tada ima i vjetra, a u tom slučaju temperatura je oko trideset. Hot! Osim toga, posvud pijesak kojeg vjetar nosi u oči, nos i usta. Pod hitno trebam osvježenje. Uletim u obližnju trgovinu. Zgrabim hladni napitak od mente s limunom. Ništa ne osvježava bolje od toga. Smjestim se u hladovinu, slistim to i tako osvježen sretno vegetiram.
Ispred mene iskrsne lik. Ima pletenu kapu, neuglednu majicu dugih rukava, japanke na nogama u koje su uvučene čarape s rupama.
Približi mi se, bazdeći na cugu. Gledamo se. Zatim upita:
- Ti Rus?
- Njet, Horvatia.
- Kuriš? - upita, pokazujući rukom kao da puši cigaretu.
- Njet.
- U tebja jest denjgi? (Imaš što novaca?)
Niječno odgovorim glavom. Odmahne rukom kao da tjera dosadnu muhu i zaleluja se do ograde postavljene posred ceste. Na tom se mjestu urušila pa je saniraju. Spusti vreću na pod, spusti i kanticu pive. Iznenađujuće hitro, kao da ga je netko piknuo vilama, dograbi odbačenu dršku metle i krene udarati po limenoj ogradi. Podigne čvrsto stisnutu šaku i svom se silinom zadere:
- Idi! Idi!
Golemi bager, koji je razbacivao pijesak, nije za njega pokazivao nimalo zanimanja, na što on vrisne još nekoliko puta. Očito upornost nije uvijek dovoljna. Budući da nije bilo odgovora, stušti se snuždeno na pod, iskapi kanticu do kraja, otvori sljedeću.
Teško je biti Don Quijote, promrljam sebi u bradu i odem svojim putem.

***

Promatram ih. Vjerojatno su u braku. Oboje prilično krupni. U Izraelu vrijedi uzrečica. „Idemo najprije jesti, a onda ćemo sve ostalo.“
Jedva su odjeveni. On je samo u kratkim hlačicama i potkošulji, ona u ljetnoj, lepršavoj haljinici.
Prilaze mi. Očito raspravljaju jer žena maše rukama. Muškarac gleda u stranu kao da se nada da će prigovaranje prestati.
Obično ne piljim tako napadno, ali piskutavu buku koju gospođa stvara nije lako ignorirati:
- Eifo kesef? Eifo kesef? (Gdje je novac?)
Muškarac gleda u telefon, pokušavajući ignorirati da išta postoji oko njega. Odjednom mu ona istrgne telefon i pljus! Mlatne ga jednom, mlatne drugi put i ubrzo završe valjajući se po cesti uz vrisak i cijuk.
Groteskna gruda mesa koja mijenja obličje, ovisno o položaju hrvača. Žena zauzme dominantni položaj povrh muškarca, držeći mu ruke pritisnute o pod. Jedna dojka joj ispadne iz dekoltea i prevali se na njegovo lice. I sitna se haljinica podigla pa su tange na krupnoj pozadini došle do izražaja.
Zašto bi pretilost bila prepreka da se žena odjene seksi?
Muškarac se na jedvite jade izvuče iz čeličnog stiska i ustane s poda, dok je zadebljanje u njegovim hlačicama postalo vidno.
Istrgne ženi telefon iz ruke i pobjegne u obližnju kuću. Ona i dalje vrišteći pojuri za njim. Iz kuće se nastavi vika, uz popratni krš i lom, zatim sve naglo utihne.
Ili su se pobili. Ili…
Navijam za ovo drugo.

***

Drhtavih ruku virim kroz rolete. Pobogu, uranila je. Oba su zvučnika na prozoru. Šeće s mikrofonom i jauče. Koja tuga za uši.

- Zar opet? - upita me žena.
Utučeno kimnem.
- Dokle više? Oplakuje tu pjesmu kao da istiskuje kamen iz bubrega.
Na to Lui i Nana krenu zavijati.
- Evo i njih je bacila u depru.
Svi se zagrlimo i plačemo.
Zašto mora biti tako čemerno? Fado, sevdah, to im je melem. Da se barem ugledaju na Japan, druže po izoliranim barovima, pjevaju, navijaju jedni za druge. Ali ne. Karaoke i set za jelo na žaru – i zajednički prostor iza zgrade za tren se pretvori u tarapanu. Grila se, jede, pije, pjeva do kasno u noć.
Ne mogu više. Guram u uši slušalice da prigušim zvukove. Čitam da se oraspoložim.

- Filipini 2002-2012: Kad je bio popularan Sinatrin „My Way“, zabilježen niz ubojstava ljudi koji su ga pjevali. Zvali su to „My Way Killing Syndrome“.

- Tajland 2008: Čovjek upucao osmero ljudi jer su bez prestanka ponavljali „Take Me Home, Country Roads“ Johna Denvera.

- Seattle 2014: Žena premlatila muškarca zbog „Yellow“, Coldplay-a.

Karaoke pobuđuju najgore u ljudima.

© Yon Goldstein