12 Nov 2021 1 min read

Jednom hoću {→kratka priča }

Vukao je noge uz stepenice kao da je za njih privezana kugla. Leđa pogrbljena, glava uronjena u bezvoljno sivilo. Na svakom polukatu zastaje zadihan.
- Bezvezan si.
- Tko se javlja? Ljutnja, gorčina i ništa više.
- Barem sam pun života. Ne vučem se kao mrtvac.
- Nemaš što vući. Glas si bez tijela. Samo zvocaš.
- Isključi me ako možeš.
- Jednom ću uspjeti.
Put do potkrovlja bio je bolno dug. Lagano umetne ključ u bravu. Još laganije okrene. Izvuče ključ. Otvori vrata. Miris memljivih knjiga zapahne ga. Okači na vješalicu dugi, sivi kaput i zaputi se u skromnu kuhinju. Posegne za džezvicom. Natoči vodu. Upali plin. Metne na vatru. Uzme pepeljaru, istrese je i vrati na stol. Posegne za cigaretom. Upali je. Otpuhne dim. Kolut se rasprši na goloj žarulji bez lustera. Licem mu protrči tračak dobrog raspoloženja.
- Ti si napušteno pseto. Svi su pobjegli od tebe glavom bez obzira.
- Samo ti pričaj, sjeno. Bezvrijedni uvijek rabe previše riječi.
- Ušutkaj me!
- Jednom hoću.
Voda uzavre. Odloži džezvicu sa strane. Ubaci tri žličice šećera, pet žličica fino mljevene. Voli kad je kava toliko jaka da žličica ne tone. Promiješa. Stavi na vatru da provrije. Utoči u šalicu na kojoj piše 'A dan je tako lijepo počeo…' Uzme bocu jeftinog vinjaka. Otvori je i uspe u šalicu. Popije gutljaj. Pa još jedan. Otpuhne tri koluta i ozari se jače nego prije, ali uzalud.
- Pogledaj se. Jedinu sreću nalaziš u kavi, jeftinom alkoholu i duhanskom dimu.
Ovoga puta ne odgovori. Ispije do kraja. Ugasi cigaretu. Sivilo potamni kao kumulonimbus pred pljusak. Na trenutak se pojavi munja. Otvori prozor i iskoči.