Koautor {→kratka priča }

Netko pokuca na vrata. Triput. Otvorim.
Na vratima stojim ja.
Blejim, kao da se vidim prvi put, zatim se nasmijem.
Njemu nije bilo do smijeha.

- Pretpostavljam da ti nitko nikada nije rekao da bezizražajna lica izgledaju groteskno kada se smiju. - kaže.
- Nije. Možda ih je bilo strah.
- Mene nije.
- Ne čudim se. Umišljaš da si ja.
- Zar nisam?
- Ne baš.
- Hoćeš li me pustiti unutra?
- Naravno. Izvoli. Uđi.

Stoji. Ogledava se, premjeravajući stan. Poput nekog tko kupuje nekretninu. Samodopadan je. Morat ću to doraditi. Napokon sjedne.

- Zašto si me zvao?
- Moramo razgovarati.
- Hajde, pucaj.

Izbrisat ću ja tebi taj arogantni izraz s lica, pomislim.

- Reci mi najprije što misliš o sebi? I što misliš o tome što si sam sebe sreo?
- Nisam lik koji postavlja toliko pitanja.
- Želiš reći da si ti lik od akcije?
- Upravo tako. Razmišljanje je precijenjeno.
- Nedostaje ti identiteta?
- Zašto? Zato što nisam sklon ubijati se jalovim razmišljanjem? Višak razmišljanja podrazumijeva manjak akcije.
- Okej, dobio sam odgovor na prvo pitanje. Reci mi sad što misliš o meni?
- Podsjećaš me na nekog. - naceri se.
- Misliš li ti da smo nas dvoje isto?
- Ne mislim. Grom nikad ne udara u istu koprivu.
- A misliš li da je netko od nas dvoje kopija?
- Ne vjerujem. Ako je nešto isto ili slično, to ne ukazuje na istovjetnu sadržinu.
- A što ako ti kažem da si ti lik kojeg sam kreirao na radionici kreativnog pisanja?
- Ako je tako, dobar si posao napravio.
- To je sve što imaš za reći?
- Očekivao si da ću početi čupati kosu zbog toga?
- Jebeš mi sve, u životu nisam sreo nekog tako arogantnog.
- Nemoj meni govorit, ti si me stvorio.
- Promijenit ću te.
- Jesi li siguran? Jesi li objavio išta s mojim likom?
- Jesam.
- Onda se možeš slikat. Već sam pušten u svijet. Zaživjet ću svojim životom.
- Je li? A kako to misliš izvesti?
- Putem čitatelja. Naše govorno područje obožava arogantni balkanski arhetip, Klinta Istvuda s Dinare.
- Ambiciozan si. Planiraš samostalnost?
- Već sam ti rekao. Nemoj meni govorit.
- Kako želiš Klinte Istvuže. Zvao sam te da ti ponudim pomoć, ali ti ćeš to riješiti sam. Tim bolje. Manje briga za mene. Uvijek imam o čemu pisati.
- Čekaj, polako. Nisi rekao što nudiš?
- Nudim dogovor o tome što će se događati s tobom.
- Želiš da ja budem autor, a ti ćeš ubirati lovorike?
- Točno tako. Tekst neka se piše sam. - kažem ironično.
- Koji postotak nudiš?
- Nadam se da shvaćaš da ne postojiš?
- Jesi li siguran? Reci mi to za pedesetak godina.
- Zašto?
- Jer dobri likovi uvijek nadžive svoje pisce.

© Yon Goldstein