Lenonice {→kratka priča }

Pravo da ti kažem, sinko, nisam ti ja religiozan, nikada nisam ni bio.

Yishai Montgomery prebirao je po žicama gitare pored plaže u Jafi i uživao u prekrasnom danu. Odjednom začuje krikove. Podigne pogled, ugleda mladog Arapina kako grabi među prolaznicima, režući nožem lijevo i desno.

Uskoro se Bashar Massalha nađe pred njim i zaurla: - Alahu Akbar! - i nasrne nožem. Yishai instinktivno zamahne gitarom i raspali ga po glavi. Osjetio je pod rukama kako se gitara mrvi. Bashar nije ni shvatio što ga je snašlo, a već je primio sljedeći udarac. Teturajući počeo je uzmicati, dok je Yishai zavikao: - Terorist! - nebi li se ljudi sklonili izvan dohvata noža. Uskoro se pojave policajci. Bashar nasrne. Uslijede pucnjevi. Sve utihne.

- Što je ovo, pobogu? To je kavana, nije dženet. Gdje sam?
- Ovo ti je ulična kavana duhovnog Jeruzalema, sine moj - odgovori gospodin odjeven u hipi halju. Samo je znak 'peace' nedostajao na njemu.
- A ti? Tko si ti?
- Ja sam onaj koji dočekuje.
- A jel'? Ti si vodič neki?
- Može se i tako reći.
- A kuda vodiš? Ima li tu štogod da se pojede?
- Nemaš više tijelo. Ovdje ne trebaš hranu.
- Što sam onda tako gladan?
- Gladan si spoznaje. Kada ti se probudi svijest, glad će nestati.
- A što si fin! Jedva te razumijem. Kako ti je ime?
- Razni narodi različito me zovu.
- Kako to? Ja sam Bashar posvuda.
- E vidiš, kod mene je specifična situacija. Nemam samo jedno ime.
- Matere ti, da nisi ti…?
- Jesam.
Bashar pade ničice.
- Ajde, ajde ustani. Nema potrebe za tim. Možeš me zvati Alahom ako želiš, samo nemoj cmoljit.
- E da mi je ovo neko pričo… Nego, kad si već taj koji si rekao da jesi, tada mi moš odgovorit na neka pitanja.
- Pitaj.
Bashar se nakašlje.
- Voljeni, rekli su mi da šehide u dženetu čekaju kule od zlata, srebra, dragulja, riječna korita kojima teku med i mlijeko i sedamdesetdvije djevice krupnih očiju poput bisera. Evo, ogledam se, ali ne vidim ništa osim ove kavane.
- Sinko, nema toga.
- Kako nema?
- Eto nema.
- A đe otišlo?
- U svijetu ljudi svašta se obećava.
- Ma što govoriš bolan ne bio?
- Reci mi što si učinio da bi došao ovdje?
- Učinio što su mi rekli. Ponio nož i napao mrskog neprijatelja.
- Eto vidiš. Mislio si da ideš u dženet i učinio što su drugi htjeli. I sad si ovdje. Nema zlata, dragulja i djevica. Samo ja, starac. I samo da ti kažem, ubio si američkog turista i ranio devetero ljudi. Troje su bili turisti, troje židovi, troje muslimani. Ako ništa drugo, barem su te ispratili uz zvuke gitare.

Basharu se ovo učini kao sprdnja, ali ne bi dragi Bog tako s njim.
- Znači, nema dženeta? I tri muslimana, kažeš?
- Tako je. Nema dženeta  I tri muslimana.
- E stvarno ne znam što ću sad. Ovo nisam planiro.
- Bi li to uradio da si znao sve što sada znaš?
- Ne bi, voljeni, matere mi! Moram da se priberem!

Bashar naglo ustane i krene uzrujano koračati lijevo – desno, tamo - vamo. Nakon nekog vremena, iznova sjedne i upita:
– Voljeni, htio sam još nešto da te pitam.
– Pitaj, sine moj.
– Reci mi, molim te, sada i zauvijek, čija je vjera prava – kršćanska, židovska ili muslimanska?
– Pravo da ti kažem, sinko, nisam ti ja religiozan, nikada nisam ni bio.

Bashar razrogači oči.

Na to Bog ustane, potapša Bashara po ramenu očinski, blagim trzajem rastvori lenonice i zaputi se ulicom pjevušeći "All you need is love..."

© Yon Goldstein