Logoreja {→blog }

O čemu sam želio pisati. O bućkurišima od tekstova. O autentičnosti. O razinama iskustva. O plošnoj percepciji i još koječemu.

Nedavno sam imao prilike pročitati naputak o tome kako treba pisati ako želiš steći čitalačku publiku. Ukratko, jedna od važnijih napomena je bila da tekstu treba pristupiti osobno.

U načelu se slažem. Osobna perspektiva je autentična, ali treba li pisanje postati neprestana ispovijed, logoreja?

Pisanje iz osobnog iskustva je dobro ako imaš što za reći, ali postaje problem ako su tvoje preokupacije plošne.

Da se razumijemo, svaka roba nađe svog kupca, posebno u idiokratskim vremenima u kojima živimo. Dapače, trivijalne teme imaju veći učinak jer i većinu publike zanimaju trivijalne stvari. Jasno, to vrijedi za sve one koji smisao pisanja nalaze u podilaženju publici, a ne u osobnom rastu i razvoju.

Mene više zanimaju ovi drugi.

Držim da je pisanje pomagalo na putu samorazvoja, način na koji objektiviziramo nesvjesne procese. Osim ugode koju izaziva sam čin stvaranja, odnosno osjećaj ispunjenja kada vlastite spoznaje dijelimo s drugima, pisanje je i autoterapijski čin. Može nam pomoći da postanemo bolji, ali samo ako je riječ o osvještavanju i procesu rasta. U suprotnom, pisanje može postati autodestruktivno, osobito ako zaglavimo u ponavljajućem programu koji se izvršava na nesvjesnoj razini.

Primjerice, nesretni ste u ljubavi. Ljubav vašeg života je otišla. Odlučite otvoriti blog i krenete pisati o tome što ste doživjeli. Služi li vaše pisanje da potonete još dublje u čemer neutješne nesreće ili vas osvještava u tolikoj mjeri da počinjete nazirati zraku svjetlosti koja pokazuje put, kako vama osobno, tako i onima koji dolaze poslije vas?

Molim Vas, postanite ovo drugo. Time ćete pomoći da svijet postane bolje mjesto, a ne samo nadodati još jednu vreću smeća na postojeću hrpu.

© Yon Goldstein