Portal { → kratka priča }

- Mama, uspio sam!

- Što si uspio?

- Otvorio sam portal!

- Mislila sam da je nešto ozbiljno.

- Pa i jest ozbiljno. Vidi!

Pokažem joj metalnu kutijicu s udubljenjem u sredini.

- Što je to?

- Uređaj za otvaranje portala.

- Odakle ti?

- Dao mi FruFru.

- Tvoj i djedov imaginarni prijatelj?

- Tebi je imaginaran, nama nije.

- Uvijek ste imali bujnu maštu. I nije mi jasno zašto ga zovete FruFru?

- FruFru ispušta frrr frr zvukove kao kad mačka prede.

- Dakle tako, osim što je FruFru vanzemaljska mačka, pretpostavljam da portal vodi na djedovu livadu.

- Kako si znala?

- Tebi je djed, meni otac. Znam što njegova mašta može.

- Ne vjeruješ mi?

- Ne.

Umetnuo sam palac u udubljenje. Zrak se u sredini sobe uskomešao i uskoro se pojavio otvor unutar kojeg se jasno vidjela livada, djed i baka kako mašu. Uhvatio sam mamu za ruku i uvukao je u otvor. FruFru je uskočio za nama.

Mama zagrli baku sijajući od radosti.

- Što su nam to ova dvojica izveli?

- Trojica - kaže baka s osmjehom i pokaže gdje je FruFru. Tada ga je mama prvi put ugledala. Krznena lopta, ogromnih kosih očiju. Doskakutao je radosno i počeo se trljati, proizvodeći karakteristični frrr.

Djed i ja se pogledamo, zavjerenički namignemo.

…

Poslije nekoliko sati ugodnog druženja.

- Mama, što si se namrštila?

- Sjetila sam se da moramo natrag.

- Vratit ćemo se kako smo i došli.

Umetnem palac. Portal se otvori. Otvor je titrao na obodu, tvoreći zvuk koji je podsjećao na pucketanje statičkog elekriciteta.

- Nemam povjerenja u tehnologiju. Nikad ne znaš gdje ćeš završiti.

- Mama, opet pretjeruješ.

- Ni mačke mi nisu pouzdane, makar bile i svemirske. Sad ih vidiš, sad ih ne vidiš. Prođeš kroz portal i ne znaš hoćeš li završiti na njihovu matičnu planetu kao cirkuska atrakcija. Je li tako FruFru?

FruFru ljutito frkne i uskoči u portal. Mi krenemo za njim.

…

…

- Mama, mama, znaš li što se dogodilo!?

– O, moj Bože!

© Yon Goldstein