Pusti glas, zauzmi pozu {→blog }

Kažu da se književnost 'glasa' pretvorila u književnost 'poze'. Prvo bi kao bili bumeri (baby boom generacija, rođeni između 1946. i 1960.), drugo milenijalci, rođeni od 1981. do 1995. godine.

Ako prvi individualistički jure prezentirati važnost značenja, važnost razlika, ne pazeći na besprijekornost izjava, drugi se jako lijepo izražavaju, koprcajući se u nijansama prezira prema sebi i svijetu oko sebe.

Što ćemo mi iz generacije x, rođeni od 1960. do 1980. godine? Visiti između glasa i poze? Gledati isfurati nešto svoje?

jurcam hodnikom očajnički vrišteći
jeka se unakrsno odbija od zidova
kako pronaći svoj istinski glas

Možda je odgovor jednostavniji nego što bi se reklo na prvi pogled. Ne možeš pogriješiti s naglaskom na pravim vrijednostima. Zdravom razumu umjesto intelektualiziranja, originalnosti i kreativnosti umjesto klišeja, duhovnosti ili holizmu nasuprot materijalizma, rastu i razvoju, ne autodestrukciji, istini umjesto zabludi.

© Yon Goldstein